Home / Vijesti / Svi „junaci“ nikom ponikoše, s Bleiburga se razbježaše
Svi „junaci“ nikom ponikoše, s Bleiburga se razbježaše

Svi „junaci“ nikom ponikoše, s Bleiburga se razbježaše

Izdvajamo

  • Ustaše nisu nikom sudili, zvjerski su ubijali, palili, silovali, pljačkali, nisu poštivali nikakve međunarodne konvencije niti se držali elementarnih pravnih normi civiliziranog društva, držali su više od 40 konc-logora, sve masovne grobnice nisu otkrivene ni 74 godine po slomu tzv. NDH. Bili su esencijalno zlo, koje se zvjerski osvećivalo/obračunavalo sa svima i svakim tko im je bio nepoćudan, ponajprije etnički, pa ideološki, vjerski, etc. To su „nedužne hrvatske žrtve“, skrivene pod smežuranim smokvinim listom tzv. hrvatske vojske, koja nije bila te sreće dokopati se štakorske staze prema „prostoru slobode“ (sic transit) Kolinde Grabar-Kitarović, izgubljene u „bespućima povijesne zbiljnosti“ (sic transit), koja je tek dva-tri dana prije Jandrokovića i Reinera također „inkognito“ pred tv-kamerama suzila na istom komadiću bleiburške livade. I njoj je do „žrtve“ pod ustaškom kapom, pa…

Nabrijan prkosnom ironijom, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković se na Bleiburškom polju nije želio izjasniti koga smatra hrvatskom vojskom na mjestu na kojem „junački“, je li, „komemorira“, napadno izbjegavši subotu 18. svibnja, koju bojkotira  kompletan HDZ-ov državni vrh, šaljući na misu – koju će također slaviti petorazredni svećenik, ne biskup ili nedajbože kardinal Josip Bozanić – dužnosničku treću ligu. Ma kakvu treću ligu, podsavez. Uključivo bivšeg šefa Hrvatske vatrogasne zajednice uime predsjednika parlamenta. Sic transit. Uime pak premijera Andreja Plenkovića i vlade, braniteljskog ministra Tomu Medveda i kolegu mu iz resora uprave Lovru Kuščevića. Čak ni Milijan Brkić nadimkom Vaso nije u igri, a Plenkovićev je zamjenik u vladi i drugi čovjek najvišeg zakonodavno-predstavničkog tijela u državi, koja je pak dična/drčna – pokroviteljica tzv. bleiburške komemoracije 

Marijan Vogrinec

Čega se boji HDZ-ov dvoglavi državni vrh, pa ove godine „junački“ ne ide položiti vijence i zapaliti svijeće na Bleiburškom polju u spomen na „nedužne hrvatske žrtve koje su pobili partizanski zločinci“ nakon Drugog svjetskog rata? Neće biti da „hrabri i nacionalno osviješteni Hrvati/ce“ trtare od strogog austrijskog zakona, koji bez milosti sankcionira novčano, zatvorskom kaznom i progonom/zabranom ulaska u zemlju svakom tko se na tomu mjestu usudi „junačiti“ ustašlukom bilo koje vrsti, Ako ćemo po istini i pravom razlogu zašto se svakog svibnja tako masovno dolazi na Bleiburško polje sa svih strana svijeta, bez ustašluka i slavljenja kviskinškog tzv. NDH-a ta tzv. komemoracija ni dosad nije imala smisla. Pa, ako se uistinu energično stane za vrat neonacifašizmu – što su desničarska austrijska vlast i tamošnja filijala Katoličke crkve jamačno nakanile učiniti – Bleiburg će izgubiti svaki smisao. Jer, nije „hodočasnicima“ u crnom do molitve, cvijeća i svijeća, ponajmanje RH-politikantima u njihovu društvu, nije im do navodnih „nedužnih žrtava“ i povijesnog pamćenja, nego do performansa s prkosnom/inatljivom porukom ratnim pobjednicima u Drugom svjetskom ratu: „Niste pobijedili! Nismo mi, vi ste zločinci!“ Sic transit.

A takav se nakazni mentalitet ratnih gubitnika i nesankcioniranih – iz raznih razloga – ratnih zločinaca, njihovih potomaka i apologeta nacionalne veleizdaje više ne sviđa Austrijancima gledati na vlastitom ozemlju. Pa su već lani počeli trenirati policijsku i pravosudnu strogoću nad „ujacima“. Ove godine, najavili su, bit će još strože. Neće se tolerirati proustašluk ni u „najminimalnijoj“ mjeri, ni u „najbezazlenijem“ obliku, pa je i hrvatskom državnom/crkvenom vrhu došlo iz guzica u glavu kako Bleiburško polje od ove godine više nije niti će, nadajmo se, ikad biti to, što je 1952. godine utemeljila izvjesna skupina preživjelih ustaša i što je s vremenom preraslo u „najveće okupljanje neonacifašista u Europi nakon Drugog svjetskog rata“. Tako su tzv. komemoraciju „nedužnim hrvatskim žrtvama“ proglasili austrijski europarlamentarci, dio građanskih udruga i političara te Katolička crkva u toj zemlji. I zahtijevali zabranu. Ta rezolutnost je već sama po sebi djelovala na organizatore, donatore, hrvatske tzv. političare kao mokrom krpom posred lica. Vrlo bolno. Pa se i privatna udruga Počasni bleiburški vod, registrirana u Austriji, našla u nebranom grožđu i nevoljko apelirala: okanite se, „hodočasnici“, javnog iskazivanja ustaških sentimenata.

To će reći ustaških zastava, znakovlja, kapa i jakni, gesta mjerenja visine kukuruza, (pra)starog, je li, „hrvatskog pozdrava“ (sic transit) „Za dom spremni“, evergreena o Juri i Bobanu, vila što kliču (krvavom tzv. poglavniku Anti Paveliću, dakako), etc. Lani je šest hrvatskih „hodočasnika“, nevjernih Toma na Bleiburškom polju, fasovalo što ih ide od austrijske pokretne policijsko-pravosudne sile, a onaj pak Dugopoljac usijane glave ostao je još mjesec i pol u austrijskoj prdekani „komemorirati nedužne hrvatske žrtve“. Da to nije neki mentalno hendikepiran lik, kakvih se znâ naći na spornoj livadi – koji glasaju i za magarca, ako je kandidat/član  HDZ-a – potvrdit će činjenica da je taj Dugopoljac bio višemandatni općinski vijećnik, da je doputova u Bleiburg o trošku poreznih obveznika. No, to je sitnica u usporedbi s podatkom da je pokrovitelj krajnje zazornog skupa Hrvatski sabor i da „junaci“ – što „nikom ponikoše“, pa ga ove godine izbjegoše pod licemjernim izgovorima – namjenski daju Počasnom bleiburškom vodu pola milijuna proračunskih kuna godišnje. Novac svih poreznih obveznika. I onih što jesu i onih što nisu za bleiburšku ustašijadu, ali ih nitko ne pita za zdravlje, kao ni one koji nemaju nikakvo mišljenje o bleiburškoj simbolici. Niti mare za te poruke.

Klagenfurtski hladan tuš

„Komemoracija na Bleiburškom polju ove godine održat će se u subotu, 18. svibnja pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i na njoj, osim svete mise, neće biti političkih govora“, prenijeli su mediji Hinino izvješće o najkontroverznijem skupu u poratnoj Europi, ako ne šire. „Ove godine je biskupijski administrator u Klagenfurtu Engelbert Guggenberger odbio izdati suglasnost da jedan od hrvatskih biskupa predvodi svetu misu, a mjerodavne kotarske vlasti u Völkermarktu su bleiburšku komemoraciju okarakterizirale kao javni skup.“

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković s izaslanstvom pobrzao je već u četvrtak, dva dana prije službenog misnog slavlja, odati počast „poginuloj hrvatskoj vojsci“, kako piše na onoj hrgi granita na privatnom dijelu Bleiburškog polja. Na tzv. komemoraciji pak u subotu 16. svibnja u njegovo i saborsko valjda ime nazočit će Ante Sanader, HDZ-ov saborski zastupnik i predsjednik saborskog Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove tzv. Visokog doma. Treća dužnosnička liga na 74. obljetnici tzv. bleiburške tragedije gromoglasna je poruka urbi et orbi o tomu što je na stvari, znak nad znakovima o vjerodostojnosti državnih vođa koji – što bi kazao Štijef za šankom – „imaju svoje mišljenje, ali se s njim ne slažu“. Javno ili samo za kućnu uporabu? Vrag će znati, ako je suditi po Gordanu Jandrokoviću nadimkom Pudlica i Njonjo. Upravo zbog brzine i „dosljednosti“, kojom je „svoje“ mišljenje Ive Sanadera resetirao mišljenjem Jadranke Kosor, ovo pak mišljenjem Tomislava Karamarka, pa mišljenjem Andreja Plenkovića… Tko znâ čijim pak sutra, jer svaki put se uredno i dosljedno „ne slaže sa svojim mišljenjem“. Okreće mu leđa, i smesta ga zaboravlja.

„Prije svega želim reći da sam došao iskazati poštovanje žrtvi, ljudima koji su ubijeni bez sudske presude, iz osvete, ljudima koji su bačeni u masovne grobnice, ljudima kojima ne znamo ni identitet niti točan broj; govori se o desetcima tisuć ubijenih“, izdiktirao je Jandroković u četvrtak u novinarske mikrofone, a kamere su registrirale nazočnost njegove skupine pred granitnom hrgom na kojoj – pod ustaškom inačicom hrvatskoga grba i islamskim polumjesecom sa zvijezdom, piše: U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI/ SVIBANJ 1945., pa isti tekst na njemačkom: ZUM GEDENKEN AN DIE GEFALLENEN KROATIEN/ MAI 1945. „Zadaća svih nas je komemorirati žrtvu. Isto tako moramo osuditi zločin. Ovdje se radi o zločinu komunističkog režima, koji je pokazao da ne drži do ljudskih prava, međunarodnih konvencija. Otvoren je put kasnijem totalitarnom režimu i kršenju ljudskih prava. Hrvati su imali tešku povijest Drugog svjetskog rata i poraća. Moramo se suočiti s tom poviješću. Mladima moramo objasniti da sloboda i demokracija ne dolaze sami od sebe. Treba poznavati povijesnu istinu, ali i gledati u budućnost.“

Jandroković – foto: N1 / Elvir Mešanović

Mrtav-hladan sasuo je javnosti pod nos hrpu licemjerja, povijesne laži i prijetvornosti da je to degutantno. Nikakvoj „nedužnoj žrtvi“ on nije došao „iskazati poštovanje“, jer ta „žrtva“ kojoj se poklonio, položio vijenac i zapalio svijeću – zajedno sa saborskim si potpredsjednikom Željkom Reinerom, čuvenim vitezom Svetoga groba jeruzalemskog koji je na crkvenu sablazan, a stranačku poslušnost glasao za Istanbulsku konvenciju – ima krvave ruke do ramena i neokajani grijeh i pred Bogom i pred ljudima. „Hrvatska vojska“ s hrge bleiburškoga granita nije bila nikakva hrvatska vojska(domoljubni su Hrvati bili s Titovim partizanima), nego ustaška i domobranska. Veleizdajnička, koja je u kvislinškoj, međunarodno nepriznatoj paradržavi tzv. NDH provodila genocidne, rasne zakone, počinila najstrašnije ratne i zločine protiv čovječnosti nad Srbima, Židovima, Romima, nepoćudnim Hrvatima, etc. Ustaše nisu nikom sudili, zvjerski su ubijali, palili, silovali, pljačkali, nisu poštivali nikakve međunarodne konvencije niti se držali elementarnih pravnih normi civiliziranog društva, držali su više od 40 konc-logora, sve masovne grobnice nisu otkrivene ni 74 godine po slomu tzv. NDH. Bili su esencijalno zlo, koje se zvjerski osvećivalo/obračunavalo sa svima i svakim tko im je bio nepoćudan, ponajprije etnički, pa ideološki, vjerski, etc. To su „nedužne hrvatske žrtve“, skrivene pod smežuranim smokvinim listom tzv. hrvatske vojske, koja nije bila te sreće dokopati se štakorske staze prema „prostoru slobode“ (sic transit) Kolinde Grabar-Kitarović, izgubljene u „bespućima povijesne zbiljnosti“ (sic transit), koja je tek dva-tri dana prije Jandrokovića i Reinera također „inkognito“ pred tv-kamerama suzila na istom komadiću bleiburške livade. I njoj je do „žrtve“ pod ustaškom kapom, pa…

Nabrijan prkosnom ironijom, Jandroković se nije želio izjasniti koga smatra hrvatskom vojskom na mjestu na kojem „junački“, je li, „komemorira“, napadno izbjegavajući tu subotu 18. svibnja, koju će bojkotirati kompletan HDZ-ov državni vrh, šaljući na misu – koju će također slaviti petorazredni svećenik, ne biskup ili nedajbože kardinal Josip Bozanić – dužnosničku treću ligu. Ma kakvu treću ligu, podsavez. Uključivo bivšeg šefa Hrvatske vatrogasne zajednice uime predsjednika parlamenta. Sic transit. Uime pak premijera Andreja Plenkovića i vlade, braniteljskog ministra Tomu Medveda i kolegu mu iz resora uprave Lovru Kuščevića. Čak ni Milijan Brkić nadimkom Vaso nije u igri, a Plenkovićev je zamjenik u vladi i drugi čovjek najvišeg zakonodavno-predstavničkog tijela u državi, koja je pak dična/drčna – pokroviteljica tzv. bleiburške komemoracije.  Brkić će otići na Bleiburško polje u svom aranžmanu i kad se on na to odluči. Jandroković ga nije želio ni u svom izaslanstvu. Na saborske potpredsjednike Furija Radina (talijanska narodna manjina) ili Sinišu Hajdaša-Dončića (SDP), zaklete antinacifašiste, nije mogao pomisliti ni u snu, a Božo Petrov (Most nezavisnih lista) bi ga glatko odbio, iz inata, iako su istomišljenici glede i u svezi Bleiburga.

Plenkovićeva lažna mimikrija

Cirkus na entu, a svi ti „važni u RH i visoki“, je li, što se sada izmotavaju, skaču sami sebi u usta, kontaminiraju svoj bleiburški pedigre, etc. – odreda su članovi HDZ-a. Javnost ih se svih prošlih godina endehazijskog „ponosa i slave“ na politički degeneričan i povijesno krivotvoriteljski način i naslušala i nagledala. A vidi sada, „junaci“ nikom ponikoše i s Bleiburškog se polja – razbježaše. Zašto, „domoljubi“? Tko vam je zabranio subotu 18. siječnja? Drži li tko do sebe. Mislimo, od tih što su „preuzeli odgovornost“ za narod i državu, pa valjda i za interpretaciju istine o novijoj hrvatskoj prošlosti? Pa će šef tzv. Visokog doma imati spreman odgovor na pitanje zašto ga neće biti na misi u subotu: „Zato što sam tako odlučio, i mislim da je to ispravno. Nisam tu da bih relativizirao ustaški režim i veličao NDH“. (!?) On odlučio, mo’š mislit. Odlučivao je samo – reklo bi se, osobno dobro i  unosno – samo tada kad je zidao razloge zbog kojih ga i stranački drugovi, ne samo zločesta politička oporba, ismijavaju kao Pudlicu i Njonju. Zbog ulizništva i uvlakaštva.

Andrej Plenković, čiju bi ovogodišnju nazočnost na Bleiburškom polju markirali i sva javnost i međunarodna diplomacija kao vrlo indikativnu poruku i svojevrsno bacanje rukavice u lice antinacifašističkom svijetu, našao je najuvjerljiviju izliku za odsustvo s tzv. komemoracije. Jer, Hrvatska neprijeporno pripada antinacifašističkom svijetu kao pobjednica u Drugom svjetskom ratu, zaslugom partizanskog vođe Josipa Broza Tita te masovnim Narodnooslobodilačkim pokretom na strani savezničke, protuhitlerovske koalicije. I nadasve, teritorijalnim kompletiranjem države svim silom otetim i ustaškim darovanjem fašističkoj Italiji hrvatskih krajeva od Istre, Gorskog kotara, Kvarnera i Hrvatskog primorja do Dalmacije s otocima, etc. U znak zahvalnosti za oružanu potporu i jataštvo u vrijeme između dvaju svjetskih ratova. Plenkovića se ne bi lijepo vidjelo na ovogodišnjoj tzv. komemoraciji – ne bi ni inače, ali… – jer je Austriji zazorna te je proglašena polit-ideološki manipulativnom i neprihvatljivom. „Premijer Plenković je već ranije izjavio“, prenio je HRT Hininu vijest, „kako zbog drugih obaveza neće ići na Bleiburg. Naime, isti dan u Zagrebu se održava središnji predizborni skup HDZ-a za izbore članova za Europski parlament na koji dolaze vodeći kandidat EPP-a Manfred Weber i njemačka kancelarka Angela Merkel.“

Istina, jaki razlozi, no činjenica je i to da je središnji HDZ-ov skup planiran/organiziran znatno ranije. Kada se već do u najsitnije pojedinosti znalo sve o austrijskoj zabrani masovnog karnevala tipa paradiranje-izvikivanje/pjevanje-molitva. Kostimirani ples (pro)ustaških vampira, Premijer jedne države, pa makar i balkanskog kiflića, u tom društvu bilo bi nešto iznimno ponižavajuće i za tog „Europejca“ i za njegovu zemlju.

„Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović“, dojavio je HRT u nastavku Hinina izvješća, „u povodu Dana spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i neovisnost, bez prisustva medija posjetila je Macelj, Bleiburg i Hudu jamu, položila cvijeće te zapalila svijeće za nevine žrtve koje su ubili pripadnici Jugoslavenske armije nakon završetka Drugog svjetskog rata.“ Obrazac je to neprofesionalnog novinarstva tzv. javne medijske kuće, zapravo stranački pristranog HRT-a HDZ-u, Crkvi i svoj desnici, jer profesionalno novinarstvo ne bi neistinama krivotvorene povijesti obmanjivalo sve koji ga slušaju i gledaju. Kakve su to „hrvatske žrtve u borbi za slobodu“, ako leže po Hudim jamama, Maceljskoj šumi i kojekuda? Za kakvu su se to „slobodu i neovisnost“ borili ustaše u konc-logoru Jasenovcu, Jadovnom i Šaranovoj jami na Velebitu, u Metajni na Pagu, u konc-logoru Koprivnici, u mušilištu na Savskoj cesti u Zagrebu, etc.? Otkad su to pobijeni ustaški koljači, kojima Grabar-Kitarović pali svijeće „nevine žrtve“? Otkud HRT znâ, bez ikakvog argumenta, a na osnovi predrasuda i ideološke pristranosti, da su pobijeni pripadnici tzv. hrvatske vojske, ustaša i domobrana baš – „nevine žrtve“? Budalaština. Jasenovački koljač, crni bobanovavc uz strojničara Ivana Stiera, djeda HDZ-ovog prvaka Davora Ive Stiera, pa – „nevina žrtva“? Malo morgen. Žrtva sankcionirana po zasluzi. Na smrt ili, kako je tada glasila presuda prijekog vojnog suda: „deseti bataljon“, jer bi presumpcija nedužnosti bila što i – maloumnost.

Hasanbegović – foto Nu2

U predbleiburškoj psihozi, zapravo gemištu političke nemoći, bijesa i mučnine na tzv. proustaškoj desnici i vladajućim apologetima budalaština sustiže budalaštinu, pa neki sa strane mogu svašta pomisliti kad čuju suludu kakofoniju. Notorni promotor tvrdnje o antinacifašizmu kao floskuli i polit-ideološki egzekutor Titovog imena na najljepšem trgu u Zagrebu, Trgu maršala Tita, dakle Zlatko Hasanbegović zablistao je glupošću da je ustaška zastava (bijelo početno polje u nacionalnom grbu) hrvatska narodna zastava te da nije zabranjena u Austriji. Na društvenim je mrežama odmah provalila prava lavina sprdačine i ironije, zajedničkog nazivnika: „Hajde, Hasso, budi frajer, pa uzmi narodnu zastavu i kroči s njom u Austriju, na čelu kolone! Kad izađeš iz zatvora, ispričat ćeš nam doživljaje“. Nema taj petlje, sve mu je samo na jeziku u duhu one, kažu crnogorske: „Juriiiiš, braćo, ja za vama; bjež’te, braćo, ja pred vama!“ Ima tu i neka parabola s onom ustaškom bježanijom prema Celju, Dravogradu i Bleiburgu. Pa sedam dana po kapitulaciji Trećeg Reicha i svršetku Drugog svjetskog rata, razbijene su ustaške, domobranske, četničke, belogardejske i ine kvislinške bande pucale po partizanima, misleći kako će iz zbrinuti zapadni saveznici u Austriji. I „junak“ Ante, tzv. poglavnik, dao je petama vjetra u fratarskom habitu (neki pak kažu u ženskim haljinama, vrag će danas znati), pa štakorskom stazom u Rim, gdje su ga skrivali u vjerskim zdanjima dok nije s lažnim papirima preplovio Veliku Baru i skrasio se u Argentini. Dalje, valja čitati prvi, autobiografski roman Drage Pilsela, znanog novinara i publicista, bivšeg studenta Jose Maria Bergoglia, današnjeg pape Franje. Pilselova je obitelj svibnja 1945. nedaleko od Bleiburga spasila glavu izbezumljenom od straha ustaškom zločincu Anti Paveliću. Pilselov ga je otac čuvao u Buenos Airesu.

Tomićeva paprena ironija

„Ja ne nosim zastave na komemoraciji“, oglasio se Hasanbegović, čelnik stranke Nezavisni za Hrvatsku, koji će biti na bleiburškoj misi. „Svi koji će nositi tu zastavu, ona nije kriminalizirana sa stajališta austrijskog zakona. Austrijska država je u kontekstu ove difamacijske kampanje, kojoj je središte u Zagrebu, a koja se preko bratskih krugova paleokomunističkih ostataka u Sloveniji i Austriji prelila i u Austriju je jasno definirala koji su simboli zabranjeni. Među njima nije hrvatska narodna zastava, koja ne može biti kriminalizirana.“ Rekosmo, bleiburška tzv. komemoracija ni samim organizatorima nema smisla, ako se tog dana i na tomu mjestu ne smije dati oduška – ama baš na svaki način – iskazivanju (pro)endehazijskih sentimenata i gromoglasnog javnog prkosa „komunjarama“ hrvatskih gena, Srbima, Židovima i Romima. Osobito „komunjarama“, jer s Milom Kekinom pjevaju onu „Moji su pobijedili ’45.“ I osobito tim mrskim Srbima, jer „ujacima“ nije uspjelo 1941.-1945. trećinu pobiti, trećinu iseliti te trećinu pokatoličiti. I onda, s potomcima i ideološki nastranim istomišljenicima dolaze svakog svibnja slaviti na Bleiburškom polju nedosanjane snove. Kao, „komemoriraju „nedužne hrvatske žrtve“. Sic transit. Pa Austrijancima prekipjela ta ludost, osjećali se osramoćenim pred civiliziranimm svijetom koji je porazio nacifašizam i kazali ne.

Pa će, inspiriran time, ugledni kolumnist Slobodne Dalmacije i književnik Ante Tomić ožujka 2019. znakovito nasloviti rugalicu u svojim Vlaškim poslima: „Svi ti austrijski primitivci jednostavno ne mogu shvatiti što im desetljećima ustrajno tumačimo mi Hrvati“. Kaže Tomić: „Nije to slučajno. Već drugi put u sedamdeset četiri godine naše sokolove ne puštaju u Austriju.

‘Oprostite, di ste se vi uputili?’, upitale su ih savezničke vlasti kod Bleiburga u svibnju četrdeset pete, kad su herojski bježali od komunističkih razvojnika. ‘Mi bi na zapad, sakriti se u vas’, zamolili su naši. ‘Ne može’, rekli su saveznici neljubazno.

Poglavnika su pustili jer je bio u haljini i štiklama, pokrio se velom preko usta i kreštao visokim glasom, ali ostatak vojske morao se pokunjeno vratiti odakle je došao.

I, evo, sada ponovno jednaka stvar. Ekipu u crnim uniformama zaustavlja austrijski granični policajac. ‘Vas ste se četvorica’, kaže službenik pregledavajući dokumente, ‘zacijelo uputili na koncert Bečkih dječaka?’

‘Nije, nego na misu’, odgovara mu iz Golfa četvorke ustaški naivac ne kontajući ironiju. ‘E, da ne bi’, odgovara mu Austrijanac.

‘Ajmo, momci, pičite kući. Imate vi mise i u vas, u četiri u Katedrali, u pet u Majke Božje od Kamenitih vrata i u šest studentsku, kod don Brune Stojića u Svetoj Mati Slobode na Jarunu.’

Uzalud uvjeravanja naših kako im je baš lijepa liturgija na njemačkom. Austrijanci su zatvorili granicu kao da im od ustaškog teferiča na Bleiburgu prijeti komunalna opasnost. Hrvatske nacionaliste zaustavili su kao uvoz goveda zaraženih slinavkom i šapom, a u domovini je na trenutak zavladala totalna zbunjenost. Pa… pa… pa… pa kako, majku mu, promucali su i predsjednica, i premijer, i ministri i biskupi.

U cijelom Saboru jedva se našlo desetak zastupnika koji su shvaćali zašto je koruška crkvena vlast zabranila zadušnicu za hrvatske fašiste, a svi su drugi zinuli u poslovičnom šoku i nevjerici.“

Mrznjak – foto: Varaždinska biskupija

E sad, da se valjda Turci ne dosjete, varaždinski se biskup Josip Mrzljak – koji svako malo znâ podsjetiti javnost da su mu partizani koncem Drugog svjetskog rata ubili „nedužnog oca u Vukovaru“ i da nikad nije doznao gdje mu je grob – na presici se po završetku 58. plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije (HBK) sjetio opetovati u zadnje vrijeme sve glasniju staru ideju o tomu da se tzv. komemoracija s misom preseli s Bleiburškog polja u Hrvatsku. Npr. u Udbinu, Macelj, etc. Poruka je bjelodana: to što Austrijanci zabranjuju i najstrože sankcioniraju, ustaški dernek, to Bijedna Naša ne samo tolerira i simpatizira već i masno plaća javnim novcem, pa… „Na novinarsko pitanje je li HBK razmatrala prijedlog gospićko-senjskog biskupa u miru mons. Mile Bogovića da se komemoracija za žrtve Križnoga puta premjesti s Bleiburga na Udbinu“, izvijestila je Hina s presice u HBK-u, „šibenski biskup Rogić odgovorio je potvrdno (,,,). Na pitanje hoće li se to dogoditi iduće godine, kratko je odgovorio – vidjet ćemo.“ Kao ni državna, tako ni crkvena vlast u Bijednoj Našoj neće ove godine biti reprezentativno zastupljena na Bleiburškom polju: slavljenje mise za „ubijenu hrvatsku vojsku“ (sic transit) povjereno je ravnatelju Hrvatske katoličke mreže i Hrvatskog Caritasca vlč. Fabijanu Svalini.

„Najgore što nam se može dogoditi s Bleiburgom jest da tamo ostane skromna manifestacija koja neće zadovoljiti ono zbog čega se tamo okupljalo i da se to preseli u Hrvatsku, gdje nitko neće moći reći – morate poštovati zakone“, kazao je u Studiju uživo televizije N1 Hrvatska povjesničar Tvrtko Jakovina sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. „Da je stvarno žrtva u pitanju, to bi oni koji su na vlasti činili na različitim mjestima u različito vrijeme i davali taj tip poruke. Konačno, imaju priliku to učiniti u Brezovici, pa ćemo vidjeti da to neće učiniti u Brezovici. Kao što nisu učinili to ove godine za Dan pobjede. Poruka iz Austrije je samo zvučna, vidljiva pljuska, ali ona dolazi iz druge zemlje tog civilizacijskog kruga. Hrvatska se izolirala, nepotrebno. Za to su odgovorni oni koji mogu poslati gestu, koji mogu otići na mjesto stradanja u Glinu, u Bjelovar, na Sutjesku, na Dan pobjede, koji mogu otići u Dotrščinu, koji mogu reći – postoje žrtve, mi o žrtvama govorimo, režime mičemo od svega toga. Znamo zašto predsjednica nije otišla u Bleiburg neki drugi dan, nego na dan kapitulacije Njemačke i oslobođenja Zagreba, uoči Dana Europe i Dana pobjede – to je svjesna poruka. Ako toga nisu svjesni u Uredu predsjednice, onda ih netko treba podučiti osnovama komuniciranja u političkom životu.“

Tuđmanov dug ustašama

Bijedna Naša mazohistički vrluda u tom smislu, tvrdi uvaženi politički analitičar Žarko Puhovski: „S jedne su strane osude, s jedne tišina. Imate osobe koje su zadužene da osuđuju ustašluk. Imate stranke koje su oštre, i HDZ koji to manje-više tolerira, osim kad dođe netko iz inozemstva. Uzimaju formulu koju je uvela Crkva, a to je osuda svih totalitarizama, bez spominjanja ijednog posebno. To je loš znak, uključujući i to da je HNS za izbornika mlade nogometne reprezentacije izabrao Joea Šimunića, čovjeka koji nema stručnih kvalifikacija, ali se proslavio povikom ‘Za dom spremni’. Jasan je stav da je ‘Za dom spremni’ čisti ustaški simbol. Drugi čisti ustaški simbol je kuna, koja nije postojala nikad prije NDH. Tuđman ju je na prijevaru uveo, tvrdeći da je to stara hrvatska valuta. To pokazuje da Hrvatska sa svojom prošlošću ne može izaći na kraj. I onda dođe intervencija iz Austrije, koja čini ono, što je davno trebalo biti učinjeno ovdje.“ A nije, s razlogom. Ustaška je emigracija, iako nevoljko zbog njegove partizanske/komunističke prošlosti, obilno je financirala Franji Tuđmanu Domovinski rat i on joj se morao odužiti. Doduše, kompromiserski, ali odužio se tako da je sa samog političkog i vojnog vrha RH oktroiran i HDZ-ov odnos prema Drugom svjetskom ratu, ustašama, tzv. NDH, poraću s bleiburškom, odnosno križnoputnom prenapuhanom simbolikom i dogodi li se, a svi su izgledi da hoće, prijenos Bleiburga u RH, puštenu ludost iz Pandorine kutije više neće biti moguće zauzdati. Bez krvi.

Jer, „iz naše, hrvatske perspektive“, ironizirat će Ante Tomić, „Austrijanci su jedan rijetko glup narod. Od Gänserndorfa na krajnjem istoku do Feldkricha na zapadu, od Villacha na jugu do Gmünda na sjeveru, u cijela 83.872 kvadratna kilometra, između svih 8.823.054 stanovnika Republike Austrije nema ni jednog jedinog koji bi razumio o čemu govore Ruža Tomašić i Bruna Esih. Ne postoji Austrijanac koji bi bio do koljena takvom intelektualnom kolosu kakav je magistar pravnih znanosti Anto Đapić.

Austrijanci su jedan tako ubog narod. Narod slaboumnika kao što je Sigmund Freud, debila poput Gustava Klimta i Egona Schiela, kretena Gustava Mahlera, praznoglavog Johanna Straussa Mlađeg i još praznoglavijeg mu ćaće Johanna Straussa Starijeg, retarda Wolfganga Amadeusa Mozarta, idiota Fritza Langa, budale Ludwiga Wittgensteina, tupana Thomasa Bernharda, zvekana Roberta Musila, glupe krave Elfriede Jelinek…

Svi ti austrijski primitivci jednostavno ne mogu shvatiti što im desetljećima ustrajno tumačimo mi Hrvati, jedno slavno pleme i jedna čudesna kultura čije je najpoznatije postignuće, najbolje čime smo zadužili ljudski rod, komad šarene krpe oko muškog vrata.“ Slažemo se, dakako, mora nas uhvatiti malodušnost kad takvo što spoznamo, dođe nam „sjesti na zemlju i gorko zaplakati“, uvidjevši „kakvim smo neškolovanim benama okruženi“

.Autor Marijan Vogrinec

https://www.tacno.net/

--
Lajkujte nas i Sherujte nas

Leave a Reply