Home / Vijesti / Sinhronizirano djelovanje Zašto nacionalisti napadaju OHR i zašto smo zaboravili Londonsku konferenciju?
Sinhronizirano djelovanje Zašto nacionalisti napadaju OHR i zašto smo zaboravili Londonsku konferenciju?

Sinhronizirano djelovanje Zašto nacionalisti napadaju OHR i zašto smo zaboravili Londonsku konferenciju?

Dva najagresivnija nacionalistička lidera sinhronizirano udaraju po Uredu visokog predstavnika s ciljem da ga se delegitimira i stavi van snage. Ukazujemo na ovaj opasni spin i podsjećamo o čemu se radi.

Novinarski posao često je sizifovski, i u takvom zaključku ne postoji ništa originalno. Zadatak novinarstva mimo onog tipično dnevnopolitičkog ili reporterskog stalni je tok provjeravanja navoda, ispravki argumentacije, čitanja dokumenata, zakona i arhivskih spisaka ne bi li se korigovao svaki politički spin. Takvo novinarstvo ne poznaje praznike, neradne dane, te se svaki dan u najpesimističnijim trenucima može učiniti kao noćna mora stalne defanzive, odbrane i zaštite javnog prostora, prije svega činjenica, od manipulacije istim.

Sva težina ovog svakodnevnog guranja kamena uzbrdo može se uvidjeti u najnovijoj političkoj ofanzivi koju su preduzeli političari iz dva etnonacionalna tabora, prije svega novoizabrani član iz reda srpskog naroda i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik (SNSD) i HDZ BiH na čelu sa Draganom Čovićem. Djelovanje je ovog puta usmjereno protiv institucije Ureda visokog predstavnika u BiH, te dok se od Dodika odavno mogu čuti manje-više otvoreni ad hominem udari, od sredine decembra do danas istom se pridružio i hrvatski nacionalni politički kor. Opravdanje za ovakve napade, u kojima se visoke predstavnike obilježava kao “kriminalce”, “prevarante”, “ostrašćene plaćenike” i slično, i izgovor za nepoštivanje niza zakona i institucija na državnom nivou, pronalazi se u navodima da su odluke koje su visoki predstavnici sprovodili u BiH bile štetne po ove konstitutivne narode.

Arogantni neoliberali

Kako je to 11. decembra 2018. plastično okarakterisao sam Dragan Čović, “Visoki predstavnici su svojim odlukama unakazili Bosnu i Hercegovinu”. Milorad Dodik je, s druge strane, otišao i korak dalje, pa je još 15. oktobra 2018., gostujući u emisiji Ćirilica srbijanske TV Happy, najavio da će njegov prvi korak na mjestu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH biti upravo udaljavanje trenutnog Visokog predstavnika u BiH, Valentina Inzka. Dodikovo obećanje da će to učiniti u prvom mjesecu mandata nije ispunjeno, što ga nije spriječilo da nastavi s napadima na instituciju visokog predstavnika. U sada već famoznom ovogodišnjem intervjuu povodom tzv. Dana Republike Srpske, kojeg je Milorad Dodik dao novosadskom Centru za društvenu stabilnost, visoki predstavnici su označeni kao “arogantni politički izvršioci”, “neoliberali koji su ovdje došli i pokušali da naprave državu” i “zlotvori koji su RS-u nanijeli ozbiljno zlo”. Iz svega navedenog, sasvim je indikativno da je pozicija i institucija visokog predstavnika međunarodne zajednice prepoznata kao ozbiljna prijetnja po bh. etnonacionalne politike, i jedna od ključnih prepreka pri realizaciji zacrtanih ciljeva.

Međutim, ovakva obećanja i stvaranje animoziteta među glasačkim tijelima nemaju nikakvog uporišta u stvarnom stanju stvari. Sizifovski je, naime, objašnjavati da je Ured visokog predstavnika sastavni dio Dejtonskog sporazuma, kao i da stav visokog predstavnika ne postoji mimo zvaničnog političkog pravca međunarodne zajednice. Sizifovski, ali potrebno, baš kao što je potrebno sagledavanje činjenica. Kao prvo, potrebno je ustanoviti mehanizam djelovanja visokog predstavnika i odvojiti poziciju OHR-a od navodnih problema s pojedinim visokim predstavnicima koji su djelovali u BiH. Ono što se u bh. javnosti preskače spomenuti, a što je elementarno za razumijevanje problema, jeste Londonska konferencija, koja se 1995. održala između potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i njegove ratifikacije u Parizu.

Londonska konferencija od osmog i devetog decembra 1995. godine sastavni je dio tog mirovnog procesa, gdje se međunarodnu zajednicu mobiliziralo radi provođenja mira, kreiranja sigurnosti i stabilnosti, te osiguranja održivog ustavnog i političkog okvira za Bosnu i Hercegovinu, s ciljem izgradnje demokratskih institucija, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava. Kroz zaključke ove konferencije utemeljeno je Vijeće za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini (Peace Implementation Council – PIC), kao vrhovna administrativna struktura za civilnu implementaciju mira. U Upravnom odboru PIC-a, definisano je, nalaze se predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, Ruske Federacije, Predsjedništva EU, Evropske komisije, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Njemačke, Francuske, Italije, Japana, Kanade i Organizacije islamske konferencije.

Glavni mehanizam UN-a

PIC je tako već početkom naredne 1996. godine postao glavni mehanizam UN-a i međunarodne zajednice kroz koji se implementirao sam Dejtonski mirovni sporazum. PIC je na dvije konferencije 1997. godine u skladu sa Daytonom, ali i Londonskom konferencijom, definisao dodatne ovlasti Visokog predstavnika, što je Rezolucijom 1144 potvrdilo i Vijeće sigurnosti UN-a. Na sve ovo su se obavezale i tri etnonacionalne strane u BiH, kroz prihvatanje zaključaka Londonske konferencije i ratifikaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dakle, svaki put kada Milorad DodikDragan Čović ili bilo ko od bh. političara kaže da je spreman da poštuje slovo Daytona, to se automatizmom odnosi i na instituciju visokog predstavnika. Delegitimiziranje, osporavanje djelovanja visokog predstavnika i prezentovanjem funkcije visokog predstavnika kao pitanje samovolje malicioznog pojedinca i pritom stranca kao autsajdera zauzvrat kreira krnju sliku stvarnog načina na koji ovo tijelo funkcioniše, i negira postojanje Upravnog odbora PIC-a koji je od 1997. naovamo davao političke smjernice visokim predstavnicima u BiH.

Kako navodi još uvijek neobjavljena studija u čijem smo posjedu, ni antiglobalistička teorija o BiH kao “međunarodnom protektoratu” nije daleko od protuustavnih tvrdnji. U studiji je naveden primjer intervjua bivšeg visokog predstavnika, nedavno preminulog Paddyja Ashdowna, iz 2004., kada je za NATO Review, na teze o negativnom utjecaju “međunarodnog protektorata”, odgovorio podsjećanjem na Savezničku komisiju koja je upravljala Njemačkom, čak devet-deset godina nakon Drugog svjetskog rata. Institucija Visokog predstavnika, kako se navodi u studiji, “prijeko je potrebna za uspostavljanje održive demokratije, tamo gdje je došlo do grubog kršenja međunarodnog pravnog poretka. Davanje neograničenog suvereniteta nekome ko više nije u stanju da vlada sobom bilo bi ostavljanje na cjedilu”. Što se tiče samih intervencija OHR-a u bh. politici, poznato je da BiH još od 2011. funkcioniše bez direktnog uplitanja Ureda visokog predstavnika.

Samim tim, teze o daljem unakaženju BiH kroz odluke visokih predstavnika samo su prebacivanje odgovornosti za stanje u 2019. na druge, i odbijanje da se sagleda sva štetnost pojedinih političkih pravaca na kojima se nalaze pojedine etnonacionalne vođe. Na kraju krajeva, zamajavanje javnosti oko ukidanja OHR-a dio su manipulativnog djelovanja spram javnosti već negativno orijentisane spram institucije Visokog predstavnika, dok činjenice govore drugačije i u ovom slučaju. Jasno je da je plan od početka takav da će se sam OHR rasformirati kada BiH postane dijelom eurointegracija. Zaključak se sam nameće: ukoliko se zaista želi djelovati konstruktivno, potrebno je što prije dokazati da BiH funkcioniše kao stabilna evropska država. Paradoksalno, iz perspektive onoga što se u javnosti govori, jeste da će se institucija visokog predstavnika onda sama povući, i da neće biti potrebe za njenim udaljavanjem.

(Vijesti.ba / Analiziraj.ba)

--
Lajkujte nas i Sherujte nas

Leave a Reply