Home / Vijesti / Jedna bijela košulja, a puno životnih fleka
Jedna bijela košulja, a puno životnih fleka

Jedna bijela košulja, a puno životnih fleka

Jedna bijela košulja, a puno životnih fleka

“Čovjek čovjeku vuk” ili emancipacijski,“žena ženi vučica”, stoji nam to. Šta je to prijateljica? Rivalstvo i prestiž, sujeta i ljubomora, zloba i zavist, prefriganost i lukavost, makijavelizam i beskrupuloznost suprotnosti su od osobina poželjne prijateljice.

“Moj je tata bolji od tvog tate”, prepirale smo se u djetinjstvu, ne razmišljajući o tim riječima i našoj ljubomori i zavisti, bez vrijednih argumenata tate su nam bile vadiona. Mala djeca, mala igra, mala briga, ali odrastajući s tim djevojčicama i spoznajom prvih djevojačkih koraka, polako se mala igra pretvorila u veliku igru zavisti i intriga. Kakvu intrigu žena može smisliti u trenu, malo je muških umova kadro zavijeka.

Nedavno sam prvi put zbilja saslušala svog supruga, koji je hladno ispalio metak i ubio moje temeljne teze o ženskom prijateljstvu.“Dušo, ti si magnet za budale, prestani tražiti dobro u ljudima koji to ne nose u sebi.” Moja bijela životna košulja se natopila flekama, toliko intenzivnim da ih super deterdžent ne može oprati. Sublimirajući svoj odnos sa svim tim ženama koje su prodefilovale kroz moj život, analizirajući sebe u tim odnosima, spoznajem da sam puno vremena, truda i zalaganja trošila na ta prijateljstva, intenzivna druženja, dijeljenja sretnih i tužnih momenata, davanje savjeta, a često i ramena za plakanje.

Vodilja mi je uvijek bila da vrijedi ulaganje u kvalitetne ljude jer se vrati višestruko, ali tu je caka. Kako znati ko je kvalitetan i vrijedan pažnje i ljubavi?

Žena ženu ne može pročitati i otkriti skrivene namjere koje nosi i jedna i druga. Ne pravdam se pred “svojim“ ogledalom da sam savršena u svakom pogledu, daleko sam ja od toga, imam i ja svojih žena u glavi, zahtjevna sam, impulzivna, samobitna i na svoju ruku, ali jedno znam, do kraja sam odana. Odanost je osobina koja je temelj mog bića stoga mi i teško padaju ti zabijeni samurajski mačevi u leđa, naprasno prekinuta prijateljstva, rivalstva i sve one ženske bolesti koje se nisu preležale do kraja i na vrijeme. Kako liječiti moje kokošije sljepilo kad su u pitanju žene u mom okruženju i prepoznati u kojoj se krije dobro?

Biti svjestan svojih kvaliteta i mogućnosti računajući i na mane, zvati stvari pravim imenom u prvoj i biti dosljedan u narednoj komunikaciji, shvatiti da svima nisam bitna i da ne trebam svačiju simpatiju i pažnju. Druženja i ugodna priča bi trebala da nas relaksiraju i životno povezuju, a ne frustriraju i vode u traumu i žaljenje zbog izgubljenog prijateljstva, jer fino nas uče od malih nogu “Svako zlo za neko dobro”.

Zato sam odlučila da onu bijelu košulju s početka priče složim na dno ormara, ne pokušavajući je očistiti, jer takve stvari treba s vremena na vrijeme da nas podsjete na one koje su ostavile fleke na životnoj košulji i pokušati naredni put mudrije izabrati kome biti rame za plakanje. Sve one male i velike greške koje su vas koštale živaca i zbog kojih preispitujete svoje utemeljene stavove, na onoj su bijeloj košulji s dna ormara da nas osvijeste i nedaju onima koji su je uflekali da ikad više budu dio vašeg života. Izgubila sam nekih“prijateljica” i nije mi žao, jer takvi gubici tereta olakšaju slobodan životni hod i dozvole da dišem punim plućima i obučem novu bijelu košulju.

“Žena ženi vučica” i u nezaboravnoj priči, gdje vučica proguta dvije žene i da nebi lovca pravednika,  nikom ništa.

Autor:Samra MENZILOVIĆ ĆATIĆ

--
Lajkujte nas i Sherujte nas
error