Priča o dr. Sekulu Staniću jedna je od onih priča koje vas podsjete na humanost, na ljudskost, ali i na svu tragediju.

Dr. Stanić, pedijatar, je rođen 7. aprila 1943. u Miljevini kod Foče. Diplomirao je na Medicinskom fakuletetu u Beogradu 1971. i četiri godine kasnije zaposlio se u Opštoj spomen bolnici u Foči, a od 1985. je bio na dužnosti direktora do decembra 1992.

Ubijen je 17. decembra 1992. u policijskoj stanici Miljevini, jer je pomagao svojim komšijama, prijateljima, Bošnjacima…

“Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, doktor Stanić je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalim kućama izgara do temelja. Bio je to veliki gest uglednog fočanskog Srbina. O ovom hrabrom čovjeku često i danas svjedoče njegove kolege, doktori Reuf Tafro, Asim Pilav, Fadil Kučuk”, zapisano je.

Posthumno mu je dodijeljena nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost:

„On nije ubijao. On je ubijen”, govore njegove kolege.

Na žalost i na veliku sramotu KBC Foča, na sajtu ove ustanove nema ni riječi o sudbini koja ga je zadesila zato što je bio čovjek. Samo je spomenuto da je rukovodio ustanovom do 1993. i da je „njegovim angažovanjem urađeno mnogo na adaptacijama starih i stvaranju novih prostora”.

Ni riječi o tome da je, pored svega, spasio i život mnogoj deci, kojima je nesebično davao krv kada je bilo potrebno…

Veliki čovječe, počivajte u miru. S ponosom Vas se sjećamo.

(radiosarajevo.ba)